Tih godina smo mi svi voleli, ali...

 

Jesenjin me svakim danom sve više oduševljava. Njegov život,ljubavne priče, tragičan kraj...i blago koje je za sobom ostavio. Ovaj mi je odlomak iz "Ane Snjegine" ostao urezan u pamćenju kad sam prvi put pročitala delo. Sad opet čitam i gubim dah kad stignem do zadnja dva stiha...

 

"Svrši se razgovor ...
Mi neimarski
ispismo samovar ceo, do dna.
Ko nekad, ogrnut u plast ovčarski,
k staji za seno koračam ja.
Idem kroz bujnu baštu široku,
pada na lice jorgovan bled.
Tako je draga mom vrelom oku
ograda stara, sav dugi red ...
Nekad sam kraj tih vratnica dvojni'
imao šesnaest godina, pre ...
I devojka je — drug nerazdvojni,
rekla mi tiho i nežno: "Ne!"
Daleki dragi dani nesveli —
nikad da iščezne ta slika, glas ...
Tih godina smo mi svi voleli,
ali su malo voleli nas."

Osećam


Osećam, draga, osećam
kosu tvoju što blista,

ali nisam srećan
što odlazim zaista.

Jesenjih se noći sećam
dok senke breza kruže.
Što dan nije bio večan,
a mesec blistao duže.

Još čujem dok patiš:
"Proći će godine u letu
i zaboravićeš me sasvim

uz neku drugu na svetu."

I danas lipa cveta
i osećanja gore ko plamen.
Ja sručih toga leta
cvetove na tvoj pramen.

Ne gubi srce, snagu.
S drugom će poljupce tkati.
I ja ću ko priču dragu
tebe njoj spominjati

***
I vernošću ne muči me,
vernost svaka meni smeta.
Ko pesnika rodiše me,
ljubiću te k'o poeta.

***
Neka zvoni pesma,
nek se pesma lije,
ipak neće biti
što je bilo prije.

Od gordosti prošle
i snage, što posta?
Ova svirka tužna
jedino mi osta.

***
Izljubiću te, taći telom

i kao s drugom poć' u dom.
Ja voljeh devojku u belom,
sad plavu volim dušom svom

 

Sergej Aleksandrovič Jesenjin

Срећа

Не мерим више време на сате,

ни по сунчевом врелом ходу;

дан ми је кад његове се очи врате,

а ноћ кад поново од мене оду.

 

Не мерим срећу смехом, ни тиме

да ли је чежња моја од његове јача;

срећа је мени кад болно ћутим с њиме,

и кад нам срца бију ритмом плача.

 

Није ми жао што ће живота воде

однети и капију мога живљења;

сад нека младост и све нека оде;

он је стао крај мене пун дивљења.

Десанка Максимовић