Четвртак, Новембар 03, 2011
Until we say our next hello.
Svi pričaju o rastancima. Niko ih ne voli. A ipak...
Odlazimo. Vraćamo se. Ostavljamo.
Drugi ostavljaju nas. Pa se vrate kad najmanje očekujemo.
I opet odu...
Retko plačem na rastanku. Retko se okrećem. Retko priznajem da bih se vratila.
Gledam za onima koji odlaze, pamtim korake. Ali ne zaustasvljam.
"Ne okreći mi nikad leđa da bih te voleo." - M.A.
Ironija mi govori da se pravo čovekovo lice vidi tek kad okrene leđa...
Da li će(mo) se vratiti, da li ćemo čekati zavisi iskljucivo od nas.
Anam, tako nekako. :))) Ali zamnom uvek trče kad izigravam ponosnu budalu. I obrnuto...
Bas tako.Kad sam smireno pustala da idu,prva misao mi je bila da je tako trebalo.
Samo sam jednom u zivotu pokusala da nekog vratim,i mislim da mi je tad bilo teze nego kad je odlazio.Al' eto,i to sam dozivela i shvatila da nisam ja rodjena da spasavam ono sto se davi.Odoh i ja u svet, pa kud se zaustavim.
U pravu si, mnogima pravo lice upoznamo tek kad im okrenemo leđa, ili oni nama okrenu.
Ne postoji univerzalni odgovor. Ponekad treba čekati, ponekad je bolje vratiti se. Treba poznavati sebe, ali i onoga s kim smo se rastali. :-)
Lora, setila sam se Mikine "Nepovratne". Svako treba svoj put da gleda, pa kako bilo...:)
Nikada nisam pokušala da nekog vratim. A kada neko za mene "umre", taj je mrtav namrtvo i za sva vremena. Ponekad se oni vrate, ali skoro uvek bude kasno. Eh, život je to! :***
samo da next hello ne bude kod one fontane :)
grliim!
Vidi, ja kad okrenem ledja, to je kao da ti se okrenuo svet, a kad meni neko okrene ledja, to je kao da mu se okrenuo svet! (moj citat!)
Gledaj tako...
svaki rastanak je korak bliže novom sastanku. samo je pitanje da li ćeš sresti koga ti poželiš. ili nekog ko je poželeo tebe.
Prijatno!



